Nastojanje ima nekako u sebi i „nastati“ i „stajanje“ – ne pitajte me kako ni zašto. Svi mi nekada moramo i nastojati i nastati i stajati i…..ne biti banalni. Teško je to. Žestina kojom nas život nastoji nagnati na stajanje je zapravo jedan od oblika nastajanja. Nastati kao roditelj/roditeljica sigurno je u kategoriji težih nastajanja, a još težih stajanja. I ostajanja. Nije uopće čudo da je roditeljstvo toliko idealizirano i glorificirano, bez obzira radi li se o pravome osjećaju ili samo o stvorenoj slici; pa tomu je tako jer je ono zapravo tako teško. I tako lako. Najnoviji ciklus slika Lene Kramarić pokazuje nam upravo to: sve je to lako i teško u isti mah. Gledatelju vjerojatno izgleda da njezine slike nastaju lako. Ali poznavajući njezin kreativni postupak i životne okolnosti odgovor vjerojatno ide u drugome smjeru.
Svojim gotovo standardnim izražajnim sredstvima i likovima iz svoga dobro nam poznatoga likovnoga „repertoara“ ona nam kazuje da je matrescencija (proces postajanja/bivanja majkom) zapravo ne samo dugotrajan, već i trajan proces koji je obilježava do krajnjih granica duha i tijela. Tijelo bi htjelo, ali ne može (nema kada, nema gdje, nema snage), a duh bi htio i može i zna, ali ipak je „usidren“ nemogućnošću tijela. Jedan od ciklusa („Practice“) pokazuje kako je ta vježba svakodnevna. Pravi trening, priprema za nastup. Ali nastup u kojemu možda pred publikom (užom ili širom) nećete biti u najboljem izdanju. Ali ćete biti.
Ženski likovi naslikani jakim bojama, kolažirani, iscrtani, katkad i preslikani. Ima i pokušaja redukcije; možda je to radi ograničenih mogućnosti stvaranja ? Formati mali, ali i pokoji veliki (na njih smo se gotovo navikli!). A upravo su ti veći preslikani. To je preslikavanje starijih radova, čini se, znakovito. Za novi život nastao roditeljstvom potrebno je nešto izgubiti. Dobitak je zajamčen, no jednako kao i strah od tog dobitka. Stariji radovi koji su tako postali „nositelji“ onih novijih nisu samo izraz nemogućnosti da se krene posve ispočetka (a zašto i bismo?), nego i dokaz da je spomenuto nastajanje uvijek nadogradnja. Za svakodnevan život katkad vrijeme i prostor treba uštipnuti, a katkad iščupati, no za kreativan umjetnički život svako je nastojanje zapravo čupanje iz sebe, iz svojih strahova, umorâ, briga, rasporeda, preispitivanja, voljenja. Ukomponiranje u tuđe rasporede, ma koliko ti tuđi bili nama bliski i dragi. Biti umjetnica koja se pita i onda preispituje, i onda pokušava slikati – i istodobno biti sve što želi i treba biti – sigurno nije jednostavno. Izlazak iz intime, kreativne i intuitivne intime i to u svim njezinim pojavnostima, bar nama koji to gledamo kao publika ne čini se lako. A opet jest.
Ivan Viđen
Izlozba je otvorena 14.12.2024.u galeriji Sebastian u Dubrovniku